Dan na poslu takav da bolje da nisam ni ustajala iz kreveta.
Sve živce su mi pokidale koleginice, dve dokone alapače koje su mirođija u
svakoj čorbi.
Pištim ko` ekspres lonac, ne znam gde udaram koliko posla
imam i na sve to zvoni telefon. Zove me baba.
E samo mi je još ona falila, mislim se. Znam da će da me
smara sa nekim glupostima jer joj je dosadno, sama je i ima vremena na pretek.
Ne vredi da joj objašnjavam da sam na poslu. Ona i onako ne sluša šta pričam.
Njoj je važno samo da ona meni ispriča šta ima. Ne treba ništa da kažem samo da
držim slušalicu i da slušam.
